“Bila sam na praksi u bolnici. U sobi je bio momak koji ima rak. Mlad, lijep momak. Počela sam da pričam sa njim o njegovoj situaciji.
Saznala sam da je bio treća godina arhitekture, napustio je studije zbog bolesti, bori se sa tim duže vrijeme, a već ga dugo niko nije posjetio od prijatelja, a navodno ih je imao mnogo.
Ja sam se toliko rastužila i rekla sam mu, ja ću da te posjećujem svake srijede.
Redovno igramo šah, riješavamo ukrštene riječi.
Prošla je već četvrta srijeda kad sam shvatila da sam se zaljubila u njega.”
BONUS ISPOVIJEST:
Što sam starija, sve više vjerujem da treba raskidati na prvo neslaganje. Suludo mi je da ja sa nekim moram da razgovaram i da mu objašnjavam da ne treba da lajkuje druge žene, da ne treba da ćuti ako me neko od njegove porodice ili prijatelja otvoreno ponižava ili da očigledno blene u neku zgodnu djevojku koja prolazi. Pravimo od muškarca debile kojima sve mora da se objasni ili nacrta. Ako odrastao muškarac ne ume da se ponaša, nemam ja šta da ga učim i vaspitavam. Isto važi i obratno, ako se žene ponašaju tako. Svi oko mene koji su u vezama pravili kompromise i imali razumijevanje za sve i svašta su sada u nesrećnim brakovima. Skoro mi baš drugarica priča o nekoj bezazlenoj situaciji u vezi i da je tada trebalo da ode. Sad ima mala djeteta i nije tako lako otići. Treba otići kad jeste lako, kad si mlad i slobodan da ne gubiš vrijeme.