“Imao sam suprugu iz snova. Jaka, hrabra, bez dlake na jeziku, osjećajna i predivna osoba.
Još bolja supruga i majka našem četverogodišnjem sinu. Jednu večer išao sam s društvom van, napio se i prevario ju sa konobaricom.
Priznao sam joj istu večer. Ništa nije rekla. Niti riječ.
Otisla spavati u drugu sobu, zaključala se. Plakao sam, molio pred vratima. Od nje ni riječi.
Ujutro čujem razgovor nje i sina kada ju je pitao mama zašto moramo ići, zašto nas tata vise ne voli? Odgovorila mu je tata tebe voli najviše na svijetu, ali više ne voli mamu pa zato moramo ići.
U tom trenutku sam umro i do danas nisam oživio.
Sina viđam kad god zelim, ali od nje nikad više ni riječ nisam dobio. Izvede ga do vrata, okrene se i zatvori vrata. Nisam živ od tad.”