Dovoljno je za jednu ženu reći da ima crni pojas, pa da bude jasno koja je to volja, upornost, neustrašivost i spremnost da se okuša u nečemu u čemu bi mnogi vidjeli rizik i opasnost. Neobično je bilo, prepričava Sanja, kad na borilištu izađe kata tim koji su činile tri sestre – ona, njena sestra bliznakinja Vanja i treća Bogdanka. Kao vrhunski tim godinama pobjeđivale su na svim takmičenjima i iako je njih djece u porodici bilo šestoro, bile su uzdanica i očeva najveća nada.
Tata je bio zadovoljan što kćerke osvajaju brojne medalje u karateu, ali nekako je najviše želeo da donesu diplomu sa fakulteta.
– U vrijeme mog detinjstva bilo je malo neobično imati petoro braće i sestara. Da li je to razvilo borbeni duh kod mene, ne znam, ali već kao mlada postavila sam cilj da ću nadmašiti svoju majku u broju djece. Rodiću sedmoro, rekla sam, a tata mi je govorio „Završi ti, kćeri, prvo fakultet, pa onda rađaj koliko hoćeš“.
Foto:Blagoje Radić / Ringier
Sanja je upisala fakultet, diplomirala tek 20 godina kasnije. Zvučalo bi ovo kao neuspjeh da u međuvremenu nije rodila osmoro djece i neočekivano okrenula redoslijed. Sad kad ima diplomu fakulteta, osmoro djece, muža koji podržava sve njene planove, struk djevojke, ugled u društvu i samo 44 godine, onda vidimo da je zapravo njen poredak stvari bio najbolji. A djeca su sva za ponos. Irina (22) i Hristina (21) završavaju Muzičku akademiju u Beogradu, sin Vladimir (19) je student, Nikolaj (17) je učenik Bogoslovije, a Damjan (14), Maksim (12), Vasilije (9) i Pavle (4) ) tek će birati svoja zanimanja.
– Za mnoge je neobično da čuju rečenicu: „Trenutno ih je samo četvero kod kuće“. Često me ljudi pitaju da li sam opet u drugom stanju, pa se šale sa mnom da je teško moje pravo stanje, a ja se smijem jer sam svjesna hrabrosti s kojom sam iskoračila u majčinstvo. Srušila sam i stereotip o tome da višestruke trudnoće narušavaju izgled ženinog tijela – priča Sanja s osmjehom.
Odavno su već uigran tim i sve djeluje lako, ali nije oduvijek tako bilo. Sanja i Zoran su se slučajno upoznali, kao što se svi mladi zapravo upoznaju, na sjedeljcima s društvom. Nije ovaj susret ozbiljno doživeo kada je rekao da pohađa Bogosloviju u Kninu. Imala je samo 16 godina i obećavaću karijeru karatea pred sobom.
– Znala sam da sveštenički poziv zahteva ogromnu disciplinu i odricanje, a znala sam i da je odrastao u domu za decu bez roditeljskog staranja, zajedno sa sestrom i bratom, i da ima potpuno neizvjesnu budućnost, ali ipak je bio svestan da je prava žena vrijednija od biserja – sjeća se Sanja njihovog početka.
Ona je, s druge strane, bila kćerka imućnih roditelja, djevojka velikog potencijala, s planom da ide u Beograd na studije i nastavi da napreduje u karateu, zajeno sa sestrama. I pored insistiranja roditelja da nastavi školovanje, naredno ljeto, kad je Zoran opet došao na raspust, bilo je presudno.
– Do kraja njegovog školovanja svaki dan sam mu pisala pismo i čekala.
Zoran se, kao mladi bogoslov, oženio i postao sveštenik, a Sanja je napustila sve i otišla s njim u malo razrušeno selo pokraj Dervente, gdje je potrebno pokrenuti povratak raseljenih.
Tokom razgovora Sanja i Zoran nijednom riječju ne govore da im je bilo teško. Tu su dobili troje djece, živjeći s vremenskim povratnicima, u lošim životnim uvjetima. Al’ ko voli, taj i Boga moli, pa se oni ovog vremena sejću kao srećnog i neponovljivog. Ubrzo su dobili premještaj u Bijeljinu, gdje žive i danas, on kao starješina Saborne crkve, a ona kao student na masteru iz pedagogije, na Pedagoškom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Pričaju kako dnevno pripremaju 30 obroka, samo za njih. Kažu da je zabavno da vidite njihov špajz koji izgleda kao omanja prodavnica.
– Tek da nas vidite u nabavci, sve kupujemo na pakete, a sad, u septembru, paket od stotinu školskih svezaka – smiju se uglas.
Vikendima i tokom raspusta Petrovići su zajedno. Svjesni su da je njihova samsonovska, gigantska snaga u jakim porodičnim vezama. Sastajući se i boraveći skup, iznova se napajaju s tog nepresušnog izvora ljubavi koji samo zdrava zajednica daje. Da sve bude nevjerovatno, Zoran ima rođenog brata koji takođe ima dvije kćerke i šest sinova, no to je za neku drugu priču.
Velika porodica je, kaže za kraj Sanja, kao sportski klub, kao reprezentacija. A svaki klub, da bi bio uspješan, mora imati i trenera i kapitena. Tajna njihovog uspjeha je smjenjivanje na te dvije pozicije. I ljubav koja im uvijek osvjetljava put.