“Bili smo na Kosovu, moja djeca i ja živimo u Hrvatskoj, muž je otamo… Ima jedna česma, na sred Prizrena, okolo djeca, ljudi piju s toga, večinom ima dosta prosjaka. Bio je august.
Imam dvoje djece inače… I tako među gomilom, bio je jedan dječak, 2,5-3 godine. Kao moj sin. Dječak je imao samo rasparan bodi na sebi, ni papučice ni šlapice.
Dosta je tamnoput, toliko da je prljavština na njemu siva, a ne smeđa kao blato. Uzela sam od svoje djece soka i slatkiša i dala mu, nije htio, ali kroz igru sam mu nekako uspjela dati.
Malo smo se poigrali, a onda sam morala ići, moja djeca su me čekala u kafiću. Taman kad sam sjela, vidim to dijete izlazi sa česme, vrti se, ustajem od stola i kad me vidio… za života ne mogu zaboravit.
Samo sam čučnula i raširila ruke, kako se zaletio, kako je potrčao, kako je skočio na mene, i rukicama i nogicama.
Uzela sam ga sebi u krilo, oprala malo vodom, ali morala sam ga pustit. Plakala sam za njim tada, a plačem i danas. Gdje je? Jeli jeo? Da li mu je hladno?