Naslijedio sam imanje od svog pradede, za koga se uvijek pričalo da je negdje zakopao par ćupova zlata.
Čisto iz zafrkancije sam uzeo da idem detektorom za metal po imanju. Igrom slučaja sam naletio na neki bezvrijedni metal, koji sam brzo iskopao a ispod toga se nalazio ćup. Ćup je bio pun zlata baš onako kako se pričalo, i ja sam svo to zlato (osim nekih stvari koje su mi se svidjele) istopio i prodao ljudima, naravno daleko od imanja da se ne bi ništa pročulo.
Od tog dana moram reći da baš lijepo živim i nikome u svom životu nisam ni riječ pisnuo.
—-
Baka zove bolnicu:
• Dobar dan, kako je Marija Matić?
• Koja soba?
• Soba 109!
• Sačekajte minut! (poslije par minuta) Sestra kaže da je dobro, biće puštena u petak! Vi ste joj kćerka?
• Ne, ja sam Marija Matić. Niko mi ništa ne govori danima!