Prije dvadeset šest godina, život mi je zauvijek promijenjen. Moj sin je tragično nastradao u saobraćajnoj nesreći, ostavljajući za sobom suprugu koja je tada bila u četvrtom mjesecu trudnoće. Iako je bol bio nemjerljiv, ona se izdigla iz tuge i potpuno se posvetila djetetu koje je nosila. Dala mu je svu pažnju, ljubav i podršku, postajući njegova najveća snaga.
Od tog trenutka, moj unuk je postao središte našeg života. Svake sedmice odlazio bih da ga vidim, diveći se kako raste pod pažljivom brigom svoje majke. Niti jedan vikend nije prošao da nisam proveo vrijeme s njim, gledajući ga kako se razvija u snažnog i pametnog dječaka. Povremeno bi moj stariji sin dolazio sa svojom porodicom, i svi bismo se okupili za zajedničkim stolom, razmjenjujući osmijehe i uspomene, pokušavajući nadoknaditi prazninu koju je tragedija ostavila iza sebe.
Ovi trenuci postali su svjetlo u našim životima, a unuk, vođen majčinom hrabrošću, postao simbol nade za nas sve.
Nikad nije našla drugog muškarca, iako smo joj govorili da je to sasvim normalno i u redu (i ja sam ostao mlad bez žene i znam kako je to). Uvijek bi govorila za mene nema niko drugi on je bio i ostat će jedini. Često zna reći da ga još čeka da se vrati s tog prokletog puta.
Unuku nikad ništa nije falilo sve mu je obezbijedila.
Prije nekoliko mjeseci mali je diplomirao, a uskoro se i ženi. Riječima ne mogu opisati koliko sam ponosan na nju što je sve to izdržala i uspjela sama. Dao bih sve da moj sin može vidjeti kako je uspjela i odgojila njihovo dijete i da zajedno uživaju u čarima života.”
JEDAN LIJEP I LAGAN TEKST ZA VAS
Na dalekom sjeveru, gdje vjetrovi šapuću kroz guste borove šume, a planine se uzdižu visoko prema nebu, živjela je plemena koja su generacijama prenosila drevne priče o čarobnom jezeru zvanom “Suze planina.” Ovaj tajanstveni vodeni svijet bio je skriven duboko u srcu divljine, i rijetki su ga vidjeli svojim očima. Oni koji su ga posjetili, vraćali su se s pričama koje su bile istovremeno predivne i strašne.
Legenda kaže da je jezero nastalo od suza božice Aelithe, zaštitnice prirode i života. Aelitha je bila prekrasno, ali samotno biće, čije srce je bilo ispunjeno beskrajnom ljubavlju prema svijetu koji je stvorila. Ona je oblikovala rijeke, udahnula život u šume i podarila snagu planinama. Ljudi su je obožavali i poštovali, ali rijetko su je viđali. Smatralo se da ona hoda među njima u obliku blagog povjetarca ili cvijeta koji cvjeta u rano proljeće.
Međutim, priča o Suzama planina počela je u trenutku kad je Aelitha izgubila nekoga ko joj je bio draži od svega na svijetu. Priča govori o hrabrom ratniku po imenu Erandor, čija je sudbina bila isprepletena s božicom. Erandor je bio neustrašiv i častan, vođa naroda koji je živio u podnožju planina. Njegova hrabrost bila je legendarna, a mudrost ga je činila voljenim među svojim ljudima. Ipak, jedna stvar bila je veća od svega što je postigao – njegova ljubav prema Aelithi.
Aelitha i Erandor sreli su se jednog proljeća kada su ratnici njegovog plemena krenuli u pohod na zmaja koji je terorizirao dolinu. Erandor je predvodio grupu, ali na putu su naišli na nepoznatu silu koja ih je spriječila da dođu do odredišta. U tami gustih šuma, Erandor je osjetio prisustvo koje je bilo moćno, ali ne neprijateljsko. Odjednom, pred njim se pojavila Aelitha, u svom ljudskom obliku, krhka i prekrasna poput jutarnje rose.
Njihovi pogledi susreli su se, i Erandor je odmah osjetio duboku povezanost. Aelitha mu je rekla da zmaj nije njihov neprijatelj, već biće koje štiti šumu. Ona ga je molila da ne povrijedi stvorenje, jer bi to narušilo ravnotežu prirode. U tom trenutku, Erandor je odlučio poštovati molbu božice, i njihov susret bio je početak nečeg mnogo većeg.
Godinama nakon toga, Erandor i Aelitha su se tajno sastajali. Njihova ljubav bila je čista i jaka, ali znali su da im nije suđeno da budu zajedno zauvijek. Erandor je bio smrtan, a Aelitha je pripadala svijetu bogova i prirode. Ipak, svaki trenutak koji su provodili zajedno bio je vrijedan vječnosti.
No, sudbina je, kao što to često biva, bila nemilosrdna. Jedne zime, Erandor je poveo svoj narod u odlučujuću bitku protiv susjednog plemena koje je prijetilo njihovim domovima. Bitka je bila krvava, a Erandor je, iako hrabar, bio smrtno ranjen. Umirući, prizvao je Aelithu, moleći je za oproštaj što je morao napustiti ovaj svijet bez nje.
Aelitha je stigla prekasno. Kada je ugledala Erandorovo beživotno tijelo, njeno srce je slomljeno. Suze su potekle iz njenih očiju, tekući niz planinske obronke, sve do doline. Te suze su oblikovale jezero koje je postalo poznato kao Suze planina. Legenda kaže da svako ko posjeti to jezero i pogleda u njegove dubine može vidjeti odraz vlastitih najdubljih tuga, ali i nade.
Jezero je, kako se priča, čarobno. Njegove vode posjeduju moć da iscijele srce onima koji traže mir, ali samo ako su spremni suočiti se s vlastitom boli. Mnogo ljudi je dolazilo u potragu za odgovorima, ali samo oni s čistim namjerama uspjeli su pronaći spokoj. Kaže se da je božica Aelitha, iako skrivena od očiju smrtnika, i dalje prisutna u planinama, čuvajući jezero i one koji dolaze tražeći utjehu.
Priča o Suzama planina prenosi se s koljena na koljeno, podsjećajući ljude na snagu ljubavi i gubitka, ali i na to da su bol i nada neraskidivo povezani. Oni koji se usude doći do jezera i pogledati u njegove vode, mogu pronaći nešto mnogo veće – istinsku snagu vlastitog srca.
Na kraju, legenda služi kao podsjetnik da ljubav nikada ne nestaje, čak i kad gubimo one koje volimo. Ona ostaje zauvijek u našim sjećanjima i oblikuje naš svijet, baš kao što su Aelithine suze oblikovale jezero duboko u planinama.