Postavljaju se pitanja o tome kako djeca pamte navodne prošle doživljaje ili prethodne živote, ako takva fenomena zaista postoje.
Ipak, priče koje danas čujemo izazivaju jezu i potiču nas na razmišljanje.
Pročitajte ove ispovijesti koje smo sakupili sa facebooku:
— Moja kćerka je povremeno počinjala plakati, a kada bismo je pitali šta nije u redu, govorila je da joj nedostaje njen brat Dino, očigledno uzrujana. U to vrijeme je bila jedino dijete i imala je možda 3 godine, a to se ponavljalo tokom otprilike 6 mjeseci.
— Moja mama mi je ispričala da sam kada sam imao 3 ili 4 godine, vikao i plakao svaki put kada bismo prošli pored starog plavog Volkswagen Bube. Rekao sam joj: “To je bio auto u kojem sam umro.” Također sam spomenuo da je bilo jako vruće i da “sam imao bebu u stomaku.”
— Moj četverogodišnjak mi je prije tri dana, dok se kupao, rekao da je kada sam bila beba, bio moj djed. Moj muž i ja smo bili u sobi, ali moj djed je umro kada sam bila veoma mala, mlađa od njega sada.
— Moj trogodišnjak, dok smo gledali kroz prozor, nonšalantno je rekao: “Kada sam bio tvojih godina, imao sam crnog mačka.” Pitao sam: “Oh, a kako se zvao tvoj mačak?” On je odgovorio: “Nije imao ime, ali ime mog sina je Ira.” Nikada prije nije čula to ime.
—Kada je moj sin imao oko 4 godine, pitao je moju ženu o “kući koju ste vi i djed zajedno imali.” Nikada nisu imali kuću zajedno. No, kada sam tražio više informacija, odgovorio je bez oklijevanja: “Znaš, kuća koja je izgorjela od vulkana.”
— Moj mlađi brat nam je govorio: “Tamo sam umro,” svaki put kada bismo prelazili određeni most kada je imao oko 4 godine. Također bi rekao: “Moja druga porodica živi ovdje,” svaki put kada bismo bili u jednom kvartu.
— Moj dvogodišnji sin nazvao me je nadimkom koji je moj pokojni djed koristio za mene. Taj nadimak je bio jedinstven, nikada mu nisam pričao o tome, niti sam ikada čuo nekoga drugog da ga koristi. To se dogodilo samo jednom, ali bilo je dovoljno da se zapitam.
— Moja mama je umrla 11 dana prije nego što je moj sin rođen. A moja kćerka je tada imala 3 godine. Kada je imala 20, pričala sam prijatelju kako je moja mama umrla prije nego što je moj sin rođen. Moja kćerka je rekla: “Ne, ona nije umrla.” Odgovorio sam: “Mislim da znam kada je moja majka umrla.”
— Ono što je moja kćerka rekla sljedeće natjeralo me je da se naježim. Rekla je da je baka došla u bolnicu da me vidi, sjela s njom na zadnjem sjedalu auta i pokazivala na Plavog Medu u prodavnici, zbog čega smo ga i kupili. Zatim mi je ispričala ko je bio u bolničkoj sobi kada su stigli. Baka je sjedila na prozoru, rekla je. To mi je donijelo utjehu i sigurno natjerava na razmišljanje.
— Moji roditelji su mi rekli da sam kada sam bio mali, govorio da sam nekada živio u Atlantidi i imao ponavljajuće živopisne snove o zemljotresima i plutanju u moru.
— Kada je moj nećak imao oko 4 ili 6 godina, pitao me je hoću li stići na njegovu proslavu završetka 8. razreda. Uvjerio sam ga da mogu uzeti slobodno, a on je jednostavno odgovorio: “Živ?” Sada kada ima 10 godina, što stariji postaje, to sam više zabrinut da će doći do 8. razreda.
— Moj sin i ja smo razgovarali o mojim zadacima iz škole za medicinske sestre, a on je rekao: “Pa, nekako već znam ove stvari.” Pitao sam: “Znaš?” a on je odgovorio: “Da, bio sam doktor nekada, ali to je bilo prije 500 godina, i mislim da sam umro kada sam imao oko 33.”
Mnogi od nas uživaju u gledanju horor filmova i osjećaju jezu po cijelom tijelu. Međutim, kada doživimo događaje u našim životima, taj osjećaj uzbuđenja može se pretvoriti u čist užas.