Svijet napolju bio je prekriven blagim slojem snijega dok je božićno jutro bilo vedro i vedro. Poznati miris bora i nežno zujanje pesama obavili su me kao toplo ćebe dok sam ulazio u kapelu. Tišina poštovanja, kolektivno uzbuđenje zajednice i neposredna ljepota prizora jaslica osvijetljenih treperavim svijećama bili su moji omiljeni aspekti Božića.
Sjeo sam u svoju normalnu klupu i ljubazno kimnuo nekoliko ljudi koje sam poznavao. Svi su bili obučeni u svom nedjeljnom najboljem stilu, u onom suptilnom stilu koji je uvijek izgledao prikladno za takav dan. Muškarci su nosili crna odijela sa uglačanim cipelama, a žene sakoe ili haljine sa suptilnim dodacima. Naša odjeća je odavala prigušeni osjećaj solidarnosti, grupno priznanje ozbiljnosti događaja.
Onda je ipak ušla.
Vrata koja su privukla pažnju
Glave su se okrenule čim je ušla u svetilište. U početku nisam mogao utvrditi zašto. Da li je to bio njen samouvereni hod? Činilo se da je nimalo ne uznemiri način na koji je tiho mrmljanje zajednice? Onda sam to primetio.
Njena odjeća se sastojala od dugog, živopisnog crvenog božićnog džempera koji je odisao osjećajem radosti. Ne bilo bilo kakve crvene, već upečatljive, neprežaljene grimizne, ukrašene kuglicama, snježnim pahuljama i motivima irvasa. Njen ansambl je dobio gotovo pozorišni štih dok su blistavi detalji blistali u blagom sjaju crkvenih svjetala.
Trepnula sam, sigurna da me oči varaju. Džemper za praznike? U crkvi? Ujutro na Božić?
Smela tvrdnja ili greška?
Kao da nije imala nikakvih briga na svijetu, žena, koja je, kako se činilo, prešla sedamdesete, graciozno je prošetala niz prolaz. Oči su joj blistale od radosti koja kao da je pristajala uz njenu odjeću, a obrazi su joj se zarumenjeli dok se s ljubavlju nasmijala svima pored kojih je prolazila.