Zašto u avionima ne daju padobrane za slučaj avio-katastrofe? Sigurno ste se nekada zapitali…

Mnogim ljudima, koji su bar jednom leteli avionom, je sigurno padalo na pamet pitanje, zašto ne daju padobarne u slučaju pada aviona.

Mi u Femini smatramo da na svako pitanje treba naći odgovor. Posebno na jedno ovako važno. Za odsustvo padobrana u putničkim avionima, kažu, da ima nekoliko razloga:

1. Putnički avion je veoma sigurna i pouzdana mašina. Radi poređenja: verovatnoća da se pogine tokom leta iznosi 1:11 000 000, a u drumskom saobraćaju 1:5 000.

2. Avion leti na visini od oko 10-12 km, brzinom 800-1000 km/h. Padobran je u takvim uslovima jednostavno beskoristan. U atmosferi je temperatura od -40do -60 , razređena atmosfera i praktično nema kiseonika. U takvim uslovima čovek jednostavno neće preživeti.

3. Svaki put kada avion uđe u zonu turbulentnosti, može da izazove paniku kod naročito osetljivih putnika. A prisustvo padobrana može samo da pogorša atmosferu tokom leta i da let učini potpuno nepodnošljivim za neke putnike.

5. U trenutku nesreće ljudi su u panici, njima bi bilo jako teško da stave padobran i da organizovano dođu do mesta odakle treba da skoče.

6. Imati veliki broj padobrana, za 100-500 ljudi, je veoma skupo. Avione tako opterećuju dodatnom težinom. Tako neće biti ni dovoljno mesta za odlaganje prtljaga putnika. Pored toga, ovi bi podiglo cenu avio karte, jer su cene padobrana prilično visoke.

BONUS:    

Glavni dio tretmana djece s cerebralnom paralizom je izvođenje vježbi koje djeci pomaže da dobiju mišićnu kontrolu i održe ravnotežu, a roditeljima pokazuju kako djetetu omogućiti da postane što više fizički neovisno

Glavni ključ fizičke sposobnosti je poticati dijete s cerebralnom paralizom da što više hoda. Zbog kompenziranja teškoća koje su posljedica spasticiteta (stanje kada su određeni mišići u stalnoj kontrakciji, grču), djeca mogu zadobiti nenormalan oblik hoda, primjerice spuštanje kukova i koljena pri hodu (čučanje pri hodu). Zbog toga postoji bojazan od deformiteta jer takve kretnje dopuštaju zahvaćenim mišićima da se skrate (mišićna kontraktura) i postanu ukočeni.

Najgore u svemu je što može doći i do deformiteta kostiju. Budući da tijekom rasta djeteta kosti rastu brže od mišića, ako se ne provede odgovarajuće liječenje, stanje se može pogoršavati, što vodi prema razlici u dužini ekstremiteta, mišića i tetiva. S obzirom na to da mladi mišići tijekom rasta moraju biti u ispruženom, opuštenom stanju, to je razlog zbog čega su zahvaćeni ekstremiteti kod oboljele djece obično kraći.

Lijek za cerebralnu paralizu ne postoji. Ipak, uz ozbiljan pristup bolesti i pravodobnu rehabilitaciju, uz dobru suradnju i mnogo strpljenja s oboljelom djecom i njihovim roditeljima, teškoće se mogu svesti na najmanju moguću mjeru, uz postizanje najvećeg mogućeg djetetova potencijala. Pravilna i pravodobna njega djeci može osigurati normalan, produktivan i neovisan život. Za to je potrebna individualna razrada plana liječenja ili tretmana, tj. zajednički trud liječnika i fizioterapeuta u suradnji s roditeljima i djetetovom okolinom. Sigurno da je roditelj najviše uključen u planiranje i donošenje odluka o liječenju, kao i to da ima glavnu ulogu u svakodnevnom tretmanu i vježbama svoga djeteta.

Glavni dio tretmana je fizikalna terapija (izvođenje vježbi, vježbanje manipulacija i držanja). Vježbe djeci pomažu da dobiju mišićnu kontrolu i održe ravnotežu, a roditeljima pokazuju kako djetetu omogućiti da postanu što više fizički neovisna.

Ponekad se savjetuju posebni načini istezanja mišića, što unaprjeđuje njihov rast. Potrebne su specijalne vježbe kretanja koje omogućuju mišićima da postanu snažniji, što dovodi do poboljšanja pokreta, a ujedno sprječava slabljenje mišića i njihove kontrakture.

Druga po važnosti je kontrola malih mišića koji se koriste kod hranjenja, odijevanja ili pisanja. Neka djeca profitiraju nabavom tzv. ortotičkih sprava ili ortoza, koje zajedno učvršćuju zglobove i potpomažu hodanje te preveniraju kontrakture izazvane istezanjem spastičnih mišića. Ponekad se savjetuje korištenje šina tijekom noći, što pomaže smanjenju razvoja deformiteta.

Rane kontrakture mogu se manifestirati u obliku niza trzaja. Oblici trzanja mijenjaju se svaki dan ili tjedan redoslijedom istezanja mišića. Trzanje katkad koristi kao podržavanje istegnuća tijekom kraćeg razdoblja.

Opuštanjem spastičnih mišića u ranim fazama može se prevenirati napredovanje trajnih oštećenja. U tu svrhu najčešće se koriste mišićni relaksansi dantrolen natrij i baclofen.

Dantrolen natrij se koristi kao oralna terapija (gutanjem), a djeluje direktno na mišiće sprječavajući njihove kontrakture. Odmah nakon ulaska u krvni optok lijek, može izazivati osjećaj opće slabosti tijela, posebice na početku liječenja. Tijekom terapije nužno je svakih nekoliko mjeseci kontrolirati krvnu sliku, jer utječe na funkciju jetre.

Baclofen djeluje na razini spinalne (kralježnične) moždine, pojačava signale poslane spinalnoj moždini za opuštanje mišića. Tako se smanjuje refleks istezanja mišića i sprječava spazam. Koristi se u obliku tableta. Nuspojave, kao što su umor i pospanost, obično se javljaju na početku liječenja ili u slučaju povećavanja doze. Baclofen se također može injicirati u tekućinu koja okružuje spinalnu moždinu (tzv. intratekalne injekcije). Zahvat se obavlja u anesteziji, kad se pod kožu trbuha ugrađuje mala pumpica kroz koju lijek kontinuirano ulazi u organizam, što pojačava njegovu djelotvornost. Takva primjena omogućuje korištenje manjih doza lijeka, pa se na taj način smanjuje učestalost nuspojava. Za liječenje intratekalnim injekcijama potreban je pažljiv odabir bolesnika, jer je postupak skuplji, a učinak jači negoli primjenom oralne terapije.

Za liječenje spazma može se koristiti i benzodiazepin, ali s obzirom na to da izaziva smirenje (seaciju)), najčešće se koristi kad je pojava spazma povezana sa snom.

Kirurškim zahvatima pribjegava se kad postoji opasnost da kontrakture izazovu trajna ukočenja i ako postoje deformiteti kostiju. Kod djece mlađe od pet godina starosti kirurški zahvat obično se primjenjuje samo za korekciju deformiteta kuka, a kod starije se koristi za korekciju fiksnih kontraktura i deformiteta. Postoji nekoliko tipova kirurških zahvata kod djece s dijagnozom spastičke cerebralne paralize.

Kirurškim zahvatom moguće je produžiti mišiće i ligamente kako bi se ispravili deformiteti i poboljšala funkcija. Zadatak je kirurga ortopeda pronaći točno onaj mišić koji uzrokuje deformitet, što nije uvijek jednostavno, jer je u proces hodanja uključeno puno mišića. Od izuzetne je važnosti da kirurg obavi operativni zahvat u odgovarajućem razvojnom razdoblju. Naime, ako se operacija učini prerano, deformitet se tijekom razvoja može ponovno javiti, a ako se zahvatom zakasni, mogu se razviti fiksirane kontrakture koje je daleko teže ispraviti.

 

Drugi kirurški zahvat je selektivna dorzalna rhizotomija. Kod takve operacije određeni živac koji uzrokuje spasticitet prereže se na njegovu izlasku iz donjeg dijela kralježnice. To je relativno složen zahvat koji može dati vrlo dobre rezultate kod određenih tipova bolesnika. Ipak, dobiveno stanje je nepovratno, pa operacija kod pogrešnog tipa oboljelog može samo pogoršati stanje. Rezultat može biti nužna hospitalizacija tijekom četiri do šest tjedana, kao i 12-mjesečna intenzivna fizikalna terapija.

U nekim se slučajevima u općoj anesteziji injicira alkohol ili fenol u živac koji izaziva spasticitet. Takav postupak uništava dio živca koji je glavni nositelj poruke (akson), pa se blokira njezin prijenos. Vanjski dio živca je pošteđen i obično se revitalizira nakon šest do 18 mjeseci.

Zahvat je koristan samo kod živaca koji su nosioci motorne poruke za određeni mišić. Međutim, većina njih nosioci su oba signala, motornog i senzornog, koji se vraćaju u spinalnu moždinu, pa stoga u određenim slučajevima ovakav zahtjev nije odgovarajući.

Bez savjeta i podrške, posljedice cerebralne paralize mogu stvoriti ne samo fizičke i intelektualne poremećaje nego i one psihološke i socijalne prirode

Cerebralna paraliza naziv je za skupinu stanja trajnog karaktera, karakteriziranih poremećajima kretanja ili držanja uzrokovanih oštećenjem dijela mozga koji kontrolira mišiće. Takvo stanje može biti izazvano razvojnim poremećajima ili ozljedama mozga tijekom trudnoće, porođaja ili neposredno nakon porođaja. Pojavljuje se otprilike kod jednog djeteta na 400 novorođenčadi. Posljednjih godina neki oblici cerebralne paralize postali su mnogo češći. Pretpostavlja se da je uzrok tome vjerojatno povećano preživljavanje prerano rođene djece s niskom porođajnom težinom. Taj je poremećaj ujedno najčešći uzrok nesposobnosti kod djece.

U većini slučajeva uzrok cerebralnoj paralizi ne može se utvrditi sa sigurnošću. Poznato je da razvoj mozga može biti oštećen zbog infekcije tijekom trudnoće (npr. rubeola) ili tijekom djetinjstva (npr. meningitis). Od ostalih uzroka susreću se moždana krvarenja, nedovoljna opskrba mozga kisikom, niža razina šećera u krvi od normalne, neki oblici žutice (npr. žutica vezane uz nepodudarnost Rh faktora majke i djeteta u slučaju kad je majka Rh negativna, a dijete Rh pozitivno) ili ozljede glave nastale tijekom ili neposredno nakon poroda. Sva ta zbivanja češće se susreću kod prerano rođene djece. Postoje i rijetka urođena stanja koja se manifestiraju cerebralnom paralizom.

Jedna od klasifikacija cerebralne paralize u skladu je s tipovima poremećaja kretanja, koji se najčešće dijele na tri karakteristična simptoma: spasticitet, atetoza i ataksija.

Spastična cerebralna paraliza – Poremećaj u sklopu kojeg su neki mišići vrlo ukočeni pa je kretanje otežano. Takvo stanje uzrokovano je oštećenjem kore mozga odgovorne za kontrolu voljnih pokreta. Taj tip cerebralne paralize dijeli se na tri podgrupe sukladno zahvaćenom ekstremitetu:

• spastička hemiplegija – najčešći tip cerebralne paralize koji zahvaća jednu stranu tijela (npr. jednu ruku i jednu nogu). Takva djeca obično su prilično samostalna i nauče hodati, ali u pravilu šepaju i ne mogu koristiti jednu ruku jednako dobro kao drugu;
• spastička diplegija – zahvaća obje strane tijela, ponajprije noge, a najčešće se javlja kod prerano rođene djece. Noge su često okrenute prema unutarnjoj strani i križaju se u koljenu, tako da podsjećaju na škare. Takva djec-a sposobna su hodati samo na kratke relacije, pa su im za dulje potrebna invalidska kolica. Iako u manjoj mjeri, zahvaćene su i ruke, pa djeca imaju teškoća u rukovanju predmetima. Škiljenje je također pojava koja se javlja uz spastičku diplegiju;
• spastička kvadriplegija – najteži oblik cerebralne paralize (otprije poznata kao tetraplegija), jer su zahvaćene obje ruke i obje noge. Takva djeca ne mogu hodati ili sjediti bez pomoći. Uz to, mogu imati teškoća pri učenju, te vidne i senzorne defekte. Škiljenje i epilepsija su učestali.

Atetoza – Kod atetoze je riječ o oštećenjima dubljih dijelova mozga koji kontroliraju koordinaciju, ravnotežu i kvalitetu pokreta. Atetoza označava nekontrolirano, polagano i “crvoliko” kretanje udova i tijela, ali djeca s tim oblikom cerebralne paralize također imaju pokrete u obliku trzaja (chorea) kao i znatne promjene u mišićnom tonusu (grčenje – distonija). Takvi nevoljni pokreti obično stvaraju teškoće pri hodanju, ravnoteži, govoru i gutanju. U nekim slučajevima zahvaćeni su i mišići lica ili jezika, što dovodi do izraženih grimasa. Kad je dijete uzbuđeno, atetotični pokreti se pojačavaju, a tijekom spavanja nestaju.

Ataksija – Djeca s ataksičnom cerebralnom paralizom (koja je ujedno i najrjeđi oblik) imaju ispade u ravnoteži i koordinaciji – posrću pri hodu i često padaju. Također, mogu im drhtati ruke i nejasno govore. Česti su i “miješani” oblici cerebralne paralize, sa spasticitetom i ataksijom, ili spasticitetom i atetozom.

Svako dijete različito je zahvaćeno cerebralnom paralizom, pa se teškoće kretanja mogu razlikovati od jedva primjetnih do očiglednih. Neka djeca imaju laganu slabost ili mlitavost, a druga teškoće puzanja, hodanja, govora, hranjenja ili korištenja rukama. Neka, pak, nisu sposobna ni samostalno sjediti bez tuđe potpore. Najteže zahvaćena djeca su teško hendikepirana, i potrebni su im njega i briga do kraja života.

Cerebralna paraliza može ostati neotkrivena sve do trenutka dok ne počinje kasniti razvoj pokreta i ravnoteže potrebne za sjedenje i stajanje. Spastička hemiplegija, ali i diplegija postaju očite prije negoli dijete navrši dvije godine.

Osim poremećaja kretanja ruku i nogu, djeca s cerebralnom paralizom mogu imati i brojne druge nesposobnosti i probleme. To uključuje simptome epilepsije (padavica), teškoće pri gutanju ili kontroli mimike lica, isprekidan govor ili sluh, probleme vida (kao npr. škiljenje).

Intelektualne sposobnosti (učenje) mogu biti normalne ili malo narušene. Iako većina djece ima normalne intelektualne sposobnosti, zbog teškoća s kretanjem i vidom teže uče. Neka, pak, djeca imaju slab osjet dodira i boli.

Česti su inkontinencija (nemogućnost zadržavanja mokrenja) i mokrenje u u krevetu. Takvi problemi mogu otežavati komunikaciju, pokretljivost i također dovesti do otežana učenja.

Kao rezultat svega, bez odgovarajućeg savjeta i podrške, posljedice cerebralne paralize mogu stvoriti ne samo fizičke i intelektualne poremećaje nego i one psihološke i socijalne prirode. Takav ishod, međutim, nije neizbježan ako se pravodobno pruži pomoć.