“Davala sam odjeću za djevojčicu od 2–3 godine. Javila mi se žena, rekavši da je u jako teškoj situaciji, da njena kćerka nema što nositi, pa me pitala mogu li joj poslati tu odjeću poštom o svom trošku. Prvo joj nisam povjerovala, ali onda sam pomislila:
„Ko zna šta se stvarno dogodilo?“ Pa sam joj poslala sve na vlastiti trošak.
Godinu dana kasnije, stigao je paket. U njemu su bili orašasti plodovi, suho voće, domaća marmelada i druge delicije. Poslala ga je ta ista žena. Ispalo je da je njezina crna epizoda u životu prošla, muž je našao dobar posao, a ona je odlučila zahvaliti svima koji su im pomogli u teškom trenutku. Bilo je to vrlo iznenađujuće i lijepo.
—
Kada mi se rodio sin od brata bili smo svi presretni te smo se uputili u porodilište da ga vidimo.
Kada smo stigli vidjeli smo ga kako leži onako sladak u plavom tijelu sa malim džepićima…. tad je naišao doktor i ja sam rekao da ću obaviti kratki DNK test.
Doktor i porodica me šokirano gledališče. Gurnuo sam mu ruku u džepić i uskliknio: jest, doktore naš je!!
On me upitao da kako znam, a ja sam rekao: pa vidim da nema prebijene kune u džepu. Cijeli odjel je umirao od smjeha i tako je ostalo divno sjećanje na dan kada sam postao stric.
Promoted Content