“Kad su mi brat i snaha nastradali u saobraćajnoj nesreći, njihov sin je imao tri godine, a kćerkica nepunih godinu dana. Ja sam imao kćerkicu od 8. mjeseci, i žena mi je bila trudna sa našim sinom.
Snahini braća i sestre i naš brat i naša sestra se nisu ponudili da ih uzmu (njih šestoro), čak je jedna snahina sestra, rekla da bi im bilo najbolje u dom da idu, a ostali su se složili. Ja sam ćutao skoro cijelo vrijeme, a onda sam ustao i uzeo bratanca za ruku i rekao: “Dođi, ja ću brinuti o tebi. Kako bude mojoj djeci, biće i vama.”
A ženi sam rekao: “Uzmi tu malu i idi kući”. Većina njih mi nikad ništa nije dala za djecu, ali su se ljutili kad su djeca uzela nasljedstvo njihove majke (tad su već odrasli i ja se nisam miješao u njihovu odluku).
Uzeo bih ja njih da izdržavam, i da je još neko htio da ih uzme, ali sam ogorčen jer su svi oni htjeli radije da ih daju u dom, nego da ih uzmu. Hvala Bogu, djeca su u životu uspjela i bez njih, a ja sam ponosan i na bratovu i na moju djecu.”
Izvor: Ispovesti.com