Šok i suočavanje: Ispovijest jedne majke
Moja kćerka ima 16 godina i u posljednje vrijeme sve češće izlazi sa drugaricama. Iako je suprug bio skeptičan i smatrao da smo je prerano pustili da se osamostali, vjerovala sam da joj treba dati prostor i povjerenje. Vjerovala sam da radim ispravno.
Ali jutros me zatekla situacija koja me potpuno slomila. U kupatilu sam pronašla njenu haljinu – uflekanu, ukočenu, i sve mi je bilo jasno u trenutku. Nije trebalo mnogo da shvatim da je u priči vjerovatno prisutan i neko stariji, neko ko joj daje poklone i finansira izlaske. Osjetila sam mučninu, šok, strah, stotine pitanja i sumnji odjednom. Pukla sam.
Bez razmišljanja sam uzela haljinu i ušla u njenu sobu. Spavala je. Probudio me bijes, tjeskoba i panika – nisam znala kako da reagujem drugačije. Počela sam da je budim i ispitujem, uznemirena i prestravljena onim što sam vidjela.
U početku nije razumjela, a onda, kad je pogledala haljinu, mirno mi je rekla nešto što me zaledilo:
„Nisi me pitala ko mi je kupio tu haljinu kad sam je donijela kući… nisi me pitala ni za novi telefon, ni za novu garderobu, ni otkud mi novac za sve ove izlaske… A sad izađi iz sobe i pusti me da spavam.“
Zatečena, bez riječi sam izašla iz sobe. Nazvala sam šefa i rekla da danas neću doći na posao. Sjedim sama, pokušavam da dišem i shvatim gdje sam pogriješila. Mislila sam da sam joj pružila sve. Trudila sam se da ništa ne traži dvaput. Kupovala sam joj, ugađala, bila sam tu – barem sam tako mislila.
Ali sada shvatam da sam možda zaboravila ono najvažnije – razgovor, povjerenje, praćenje. Možda sam bila previše zaokupljena obavezama, vjerujući da ako ima sve materijalno, ima i sreću. A istina je da očigledno nešto jako važno nisam primijetila.
Ne tražim opravdanje. Ovo nije priča o osudi, već o buđenju. Teško, bolno, ali možda još nije kasno da pronađemo pravi put. Tek sad shvatam – nije dovoljno davati, ako ne znaš šta tvoje dijete u tišini traži.