“Moja snaha se ponosi svojim kolačem od mrkve jer je to njena “specijalnost” i pravi ga svaki put kad dođem kod njih.
Ali uvijek ima neki čudan gorak ukus, moj sin mi govori da se pravim da mi se sviđa i da budem ljubazna.
Neki dan sam se prosto zaledila kada sam ga čula kako joj šapće: „Mama je počela sumnjati da nešto dodaješ u kolač. Možeš li učiniti da ukus bude manje primjetan?“
Tog dana sam se iskrala u njihovu kuhinju kad nikog nije bilo u blizini.
Otvorila sam drveni ormarić i, na svoj užas, pronašla kutiju mojih lijekova za depresiju pored avana i tučka.
Dijagnosticirana mi je depresija prije šest godina nakon što je moj muž preminuo, i doktor mi je tada prepisao te lijekove.
Nakon što sam ih neko vrijeme uzimala, prestala sam.
Moj sin je stalno insistirao da ih nastavim uzimati, ali ja sam to odbijala. Tako sam otkrila da je ovo njihov način da mi podvale lijekove, dodajući ih u moju krišku kolača s dodatnim slojem maslaca na vrhu.
Također su ih ubacivali i u drugu hranu, ali se okus manje primjećivao u slanim jelima.
Suočila sam se sa sinom, a on mi je rekao da to radi za moje dobro jer želi da se osjećam bolje. Iako sam zahvalna što brine o mom zdravlju, ne mogu se oteti osjećaju da su me iznevjerili i lagali.”